Zbirka poezije "STOPE U PRAŠINI" 1989 Zagreb, P R E D G O V O R

Šapat lahora u lišću osunčane breze--to je lirika
Ljerke Varga, kojom ona razbuđuje u čovjeku najtananija osjećanja što kroz svaku poru ćutila pune život prohodanim trenucima kroz oživljena sjećanja, koja i suze na oči stjerati znadu, pogotovo kad je ona sama govori obićno i bez patetike kojoj je apsolutno nesklona.Ljerka se veoma suptilno oglašava stihom i slikom, izoštrenog i probirljivog izraza, iskreno, toplo i iznad svega autentično. Svoja doživljavanja zapisuje trenutno i bez ikakvih strukovnih dotjerivanja, to su njene pjesme, što znaći da ne robuje formi. Bit i poriv joj je suština Istine bez ukrasnog omota; njenom gledanju stvari važna je selekcija boja u svakoj pojavi, pa nije ni čudo što se veoma uspješno potvrđuje i kao likovni umjetnik.Rječnik joj je popularno istančan. Ona dobro zna što će , ali i kako će: posvuda kupi ono najvrednije i to bez ostatka iznosi na sunce, pred sud srca, duše i oka svakog oko sebe tko njen svijet čini. Ne podliježe pomodnostima, preokupirana je činjenicom vječnosti, tražeći stvarne ljepote u svemu sudbinskom, gdje točno zna što vidi, misli i hoće, bez lutanja, praznih iluzija i izdaje, s tim što svaku realnost okiti i romantikom, pa i u najgrubljoj biti nalazi načina za nježno milovanje. Isključiva je, bez sivih boja i ikakve dileme, odveć hrabra da bi ustuknula pred surovom mećavom, ali nadasve svjesna da čovjek nije samo zrno svijeta.
---VLADO FERINA---

PREDGOVOR
Zbirka poezije "STOPE U PRAŠINI" 1989

--------------------------------------------------------------------------

petak, 11. siječnja 2013.


Z E C   S K I T N I C A

                       

 

             Bio je jednom zec  jedan,

             Skitao se livadama svuda,

              Uvijek oprezan i silno gladan,

             Put ga nanese baš pokraj vrta.

 

             Zastao zeko kraj starog plota,

             Spazio zelje što raslo je u redu,

             Počeo stalno da se tuda mota,

              Kako da prijeđe tu prepreku?

 

             A onda kraj grma provukao se zeko,

              Sav sretan kraj glavica se nađe,

             Pa sit očisti svoje krzno meko

             Kad sunce se je spremalo da zađe.

 

             Slasno je bilo !..pomisli zeko,

             Al' večer stiže i spušta se mrak,

             No polja zovu pa dade se u trk,

             Tek načas zasta da onjuši zrak

             I šapama mekim da očisti brk.

                                                          

                                                                    Ljerka Varga

                                                                                                                                 

                         
Objavio/la u

Nema komentara:

Objavi komentar

Pretplati se na: Objavi komentare (Atom)