RECENZIJA----

NE OSLIKAN TEKST, NEGO OPJEVANE SLIKE

 

                   Otvarajući ovu zbirku pjesmica o prirodi i njenim životinji-

cama dopustimo da nam taj živopisan svijet koji vrvi životom naglo uleti, kao kroz prozor, u našu sobu, u nas. Zapahne nas i obuzme. Vrati nas u djetinjstvo, a djecu daruje njima samima; to je njihov mali svijet,

koji im se tako potvrđen vraća kao vrijednost i kao istina.Biti će tako zauvijek sačuvan u njihovim srcima i u pamćenju da ih čuva od prolaznosti, od starosti i od smrti.

                   Autorica je istovremeno i pjesnikinja i slikarica. Ona svoje pjesme prvo vidi pa ih onda piše.Zašto joj nije dovoljno samo naslikati sliku, nego je potrebna još i pjesma? Autoričina pjesma je priča. Svaka njena pjesma priča pričicu, neki događaj. Pjesma je nadopuna, obja-šnjenje slike. Tako su njene zbirke, kako ova, tako i ona s naslovom

„Šuma od bora“, zapravo prave slikovnice. Ne oslikan tekst, nego opjevane slike.

                   Nitko nije manje vrijedan u životnom kolu. Čak je i kišna glista vrijedna pjesme. Životinjice su antropomorfne, basnolike, ali samo zato jer su tako bliže djeci. Ne sliče ljudima da govore o njima, nego da djecu razvesele zbog toga što je život jedan ali raznolik, svi su povezani životnom ljubavlju i sliče jedni drugima. Priroda je puna boja i pokreta i svih mogućih osjeta: mirisa,dodira, osjeta suhoće i vlage, zvukova i svjetlosti. Pjesmice, strofe i stihovi pretrpani su doživljajima , emocijama, ukratko senzacijama iz prebogate prirodne riznice, a autorica još daje naslutiti da je to bogatstvo još veće, neizmjerno i neuhvatljivo i neizrecivo. Ne zaboravimo, to su pjesme za djecu – namijenjene djeci da djeca nauče izdvojiti, kanalizirati, osjetiti i prepoznati vrijednosti, ljepote i istinu koja nas okružuje. Da budu radosna i sretna kao što je sretan i radostan život. Nije dovoljno što je život takav, treba reći da je takav, treba djeci pjevati o tome, jer inače će tokom života zaboraviti. Da bi pjesma to postigla treba biti doživljena, autentična, istinita, treba proizaći sama iz sebe, ne iz namjere da se napiše pjesma, nego iz pjesme života nju treba zapisati. Pjesma treba biti kao da je već prije bila pa je tek poslije napisana, što se u slučaju pjesama Ljerke Varge i događa. To je najbolji, zapravo jedini način na koji nastane dobra pjesma. Dobra pjesma uvijek već postoji, pjesnik je onaj koji ju samo zapiše i onda njeni čitatelji znaju reći: baš je kao da sam i ja to napisao,ili: tako bih i ja to napisao.

No, ove gotovo teške filozofije zapravo ne pristaju uz ove pjesmice Ljerke Varga i to samo zato jer su one prelagane, preprirodne, predražesne za to. Makar se činilo da nije tako, ipak je teško napisati dobre pjesmice za djecu. Pogledajte koliko malo imamo dobrih pjesnika za djecu   u našoj književnosti. Treba biti razumljiv djeci, što je – opet se tako čini – vrlo teško, treba biti zanimljiv djeci, a mudriji od same djece, ako je to uopće moguće. Treba biti istovremeno velik kao dijete i kao priroda. Eto došli smo opet do velikih riječi, a sve u vezi nekih malih pjesmica. Za djecu. Kao da nema većih i ozbiljnijih stvari? Ljerka Varga zna da nema. Nema važnijih stvari od pokislog miša, mjeseca na nebu, ptičice sjenice,proljeća u vrtu, trešnjinog cvijeta.......i djece.

                   Ovaj bismo pjesnički stil mogli nazvati lirskim ekspresionizmom. Vehementan je a istovremeno nježan. Životno stvaran, a idealiziran. Sve se događa kao na pozornici, male dramske scene izmjenjuju jedna drugu i akumuliraju se u nedogled:

                            „Listopad je zamiješao boje,

                            Žuto lišće u voćnjaku pada,

                            Vrt je dao sve plodove svoje,

                            Pa se miru jesenskome nada.

 

                            Na starom glogu još se crne bobe,

                            Pjesma živa u grmlju se čuje,

                            To zborovi ptica zakazali probe,

                            Glasovi im na daleko bruje.“

                                               ( iz pjesme Vrapci i jesen )

                   U tom malom svijetu, u tom vrtu, svi imaju svoju svrhu,

svoju ulogu koju revno i s lakoćom igraju. Svi se igraju iako je igra

vrlo ozbiljna. Baš kao djeca. Zato vjerujem da će djeca zavoljeti ove

pjesmice i njihov svijet, jer će ga prepoznati kao svoj.

 

Dubravka Kovačić, prof.