RECENZIJA----
NE OSLIKAN TEKST, NEGO OPJEVANE
SLIKE
Otvarajući
ovu zbirku pjesmica o prirodi i njenim životinji-
cama dopustimo da nam taj
živopisan svijet koji vrvi životom naglo uleti, kao kroz prozor, u našu sobu, u
nas. Zapahne nas i obuzme. Vrati nas u djetinjstvo, a djecu daruje njima
samima; to je njihov mali svijet,
koji im se tako potvrđen vraća
kao vrijednost i kao istina.Biti će tako zauvijek sačuvan u njihovim srcima i u
pamćenju da ih čuva od prolaznosti, od starosti i od smrti.
Autorica
je istovremeno i pjesnikinja i slikarica. Ona svoje pjesme prvo vidi pa ih onda
piše.Zašto joj nije dovoljno samo naslikati sliku, nego je potrebna još i
pjesma? Autoričina pjesma je priča. Svaka njena pjesma priča pričicu, neki
događaj. Pjesma je nadopuna, obja-šnjenje slike. Tako su njene zbirke, kako
ova, tako i ona s naslovom
„Šuma od bora“, zapravo prave
slikovnice. Ne oslikan tekst, nego opjevane slike.
Nitko
nije manje vrijedan u životnom kolu. Čak je i kišna glista vrijedna pjesme.
Životinjice su antropomorfne, basnolike, ali samo zato jer su tako bliže djeci.
Ne sliče ljudima da govore o njima, nego da djecu razvesele zbog toga što je
život jedan ali raznolik, svi su povezani životnom ljubavlju i sliče jedni
drugima. Priroda je puna boja i pokreta i svih mogućih osjeta: mirisa,dodira, osjeta
suhoće i vlage, zvukova i svjetlosti. Pjesmice, strofe i stihovi pretrpani su
doživljajima , emocijama, ukratko senzacijama iz prebogate prirodne riznice, a
autorica još daje naslutiti da je to bogatstvo još veće, neizmjerno i
neuhvatljivo i neizrecivo. Ne zaboravimo, to su pjesme za djecu – namijenjene
djeci da djeca nauče izdvojiti, kanalizirati, osjetiti i prepoznati
vrijednosti, ljepote i istinu koja nas okružuje. Da budu radosna i sretna kao
što je sretan i radostan život. Nije dovoljno što je život takav, treba reći da
je takav, treba djeci pjevati o tome, jer inače će tokom života zaboraviti. Da
bi pjesma to postigla treba biti doživljena, autentična, istinita, treba
proizaći sama iz sebe, ne iz namjere da se napiše pjesma, nego iz pjesme života
nju treba zapisati. Pjesma treba biti kao da je već prije bila pa je tek
poslije napisana, što se u slučaju pjesama Ljerke Varge i događa. To je
najbolji, zapravo jedini način na koji nastane dobra pjesma. Dobra pjesma
uvijek već postoji, pjesnik je onaj koji ju samo zapiše i onda njeni čitatelji
znaju reći: baš je kao da sam i ja to napisao,ili: tako bih i ja to napisao.
No, ove gotovo teške filozofije
zapravo ne pristaju uz ove pjesmice Ljerke Varga i to samo zato jer su one prelagane,
preprirodne, predražesne za to. Makar se činilo da nije tako, ipak je teško
napisati dobre pjesmice za djecu. Pogledajte koliko malo imamo dobrih pjesnika
za djecu u našoj književnosti. Treba
biti razumljiv djeci, što je – opet se tako čini – vrlo teško, treba biti
zanimljiv djeci, a mudriji od same djece, ako je to uopće moguće. Treba biti
istovremeno velik kao dijete i kao priroda. Eto došli smo opet do velikih
riječi, a sve u vezi nekih malih pjesmica. Za djecu. Kao da nema većih i
ozbiljnijih stvari? Ljerka Varga zna da nema. Nema važnijih stvari od pokislog
miša, mjeseca na nebu, ptičice sjenice,proljeća u vrtu, trešnjinog
cvijeta.......i djece.
Ovaj
bismo pjesnički stil mogli nazvati lirskim ekspresionizmom. Vehementan je a
istovremeno nježan. Životno stvaran, a idealiziran. Sve se događa kao na
pozornici, male dramske scene izmjenjuju jedna drugu i akumuliraju se u
nedogled:
„Listopad je zamiješao boje,
Žuto
lišće u voćnjaku pada,
Vrt
je dao sve plodove svoje,
Pa
se miru jesenskome nada.
Na
starom glogu još se crne bobe,
Pjesma
živa u grmlju se čuje,
To
zborovi ptica zakazali probe,
Glasovi
im na daleko bruje.“
(
iz pjesme Vrapci i jesen )
U
tom malom svijetu, u tom vrtu, svi imaju svoju svrhu,
svoju ulogu koju revno i s lakoćom igraju. Svi se igraju
iako je igra
vrlo ozbiljna. Baš kao djeca. Zato vjerujem da će djeca
zavoljeti ove
pjesmice i njihov svijet, jer će ga prepoznati kao svoj.
Dubravka Kovačić, prof.
