KADA SLUŠAŠ ŠAPAT MORA

Kada slušaš šapat mora,

Galeba krik u niskom letu

Dali misliš na jecaje noći,

Na školjku sjećanja utopljenu u more šumno…

Na moje dlanove, koji kamen postojanja skrivaju

Kao lik tvoj srce, od suza i noći što brani,

Bojeći se da ga vrijeme u pijesak ne pretvori…

Kada vjetra šapat slušaš, koji skida vrhove planina

Zatvori oči da ih bjelina snijega ne povrijedi

I uspomene sklonjene u klancima osjećaja…

Predaj zaboravu svaku suzu i rastanka bol,

Ljubeći istinu obala rijeka i mora,

Brzinom vremena u oblacima…

Voli me srcem i skrivaj od onih

Koji ljubit ne znaju, u kamen pretvoreni,

Od onih što šljunkom postaju u uvalama

Gdje umorni valovi ostavljaju slutnje…

Ljubit ću te tad, da nitko neće znati,

I odnijeti zvijezde koje si mi skidajući poklonio,

U vrt ruža mirisnih, korijenju da ih darujem,

Da blistaju zorom , rosom umivene,

Zracima sunca u jutro upletene…

Ljerka Varga(2011)

iz zbirke

3Đurđica Kristović Vete, Irena Rajaković Klepac i još jedna osoba

2 komentara

Podijeli

https://view.publitas.com/foi/tvoje-kandilo-i-mojoj-svijecom-plamti-elektronicki-haiga-zbornik/page/1

SUBOTNJE POPODNE

U tišini sobe ne čuješ

kako jesen šapuće s oblacima

kako vjetrom miluje vidike

i kasno ljeto smiruje

let jata iznad vinograda...

Tišina popodneva u kljunu drozdova

prhne iznenada preko rujanskog dana

pa zastane na krošnjama

koje tužnoj jeseni listove daruju

već umorne od vjetra...

Oblaci ne vjeruju teškim kapima

puštaju ih da padaju

dok knjigom zarobljeno popodne čeka

da vidiš posljednje zrake kasnog ljeta

opletenog dugom.

U tišinu sobe ne dopiru mirisi jeseni

ne dopire cvrkut ptica na odlasku

tu zašušti samo list knjige

i poneka kap na staklima prozora

otkuca odlazak...

'16vljerkavarga

S T I H O M Z A P I S A N

Ostaviti ću te u stihovima!
Budi me da pišem srcem
Nosi me u prostranstva
Budućih sjećanja,
Budi mi anđeo čuvar
U pjesmama zapisan.

Ostaviti ću te u stihovima
Da budiš ljubavi onako
Kako si moju probudio
Tiho, jednog majskog jutra
I zauvijek tako zapisan
Svraćaj u moju dušu.

Ostaviti ću te stihovima!
Neka ti sude moje rime
A znaj da sam tada
Znala samo tvoje ime.
Tvoja mi je ljubav bila
Svjetlost jutra i toplina ljeta
Koja su za nama ostala.

(2010)
@ljerkavarga

Ljerka Varga

10. rujna 2015 · 

PISMO

Drhtavim je rukama držala izgužvanu bijelu kovertu. Bila je naslovljena na nju. Nije mogla pretpostaviti da joj je pisao Mirko, nakon toliko godina. Onda kada je otišao, kada su se pozdravljali, obećao je da će se dopisivati, pa kad se sredi i ona će doći k njemu. Daleko na sjever u Švedsku. Bili su mladi, a ona mu je vjerovala. Vrijeme je prolazilo, ali pisma nisu stizala. A sada ipak. Polako je otvarala kovertu. Čudnom olovkom , napisano pismo, razlilo je skoro slova. Jedva čitljivo, drhtalo joj je u rukama.
Draga Magdalena ! Boden; 17. Rujan 2014
Prošlo je mnogo vremena, od kada smo se zadnji put prije skoro pet godina rastali na zagrebačkom kolodvoru. Sve sam vrijeme nosio i još uvijek nosim u džepu našu zajedničku fotografiju. Nadao sam se da ćemo se u dogledno vrijeme vidjeti, ovdje u Bodenu , gdje sam se skrasio. Našao stan i posao. Sve sam isplanirao, ali svaki puta kada sam htio sjesti i napisati pismo, nešto bi me spriječilo. Uglavnom posao, mila moja. Nemoj niti pomisliti, da Ti se nisam javljao zbog neke druge žene. Ovdje se nema vremena mnogo za privatnost. Moje srce sam davno Tebi zavjetovao. Ti si zauvijek kraljica moga srca, mila moja.
No ima nešto drugo da Ti kažem, a ne znam kako da počnem. Sada Ti ovo pismo pišem iz bolnice, u kojoj se nalazim već dva mjeseca. Odjednom mi je samo pozlilo na poslu u elektrani gdje sam radio , a probudio sam se ovdje. Sve pretrage nisu do sada ništa pokazale, pa mi je glavni šef odjela na kojem sam stacioniran, najavio, da bih mogao uskoro izaći. Ali isto mi je u razgovoru rekao, da bi bilo najbolje za mene , da odem u Hrvatsku na odmor.
Najdraža moja Magdalena. Konačno ćemo moći jedno vrijeme biti zajedno i započeti naš zajednički život, a onda se zajedno vratiti ovamo. Dosta sam uštedio. Veselim se svemu tome, ali i da vidim Zagreb, kojega nisam vidio od studentskih dana. O svemu ću te još obavijestiti. Znam da je Tvoje vjerno i iskreno srce, još uvijek u jednakim otkucajima , kao onda kada sam odlazio. Onda kada si se drhteći privila uz mene, onda kada sam Te ostavio na peronu stisnutu u svijetli baloner. A onda te je sakrio oblak pare. Ta slika mi je davala snage za život i rad. I sada , mila moja, osjećam Te pored sebe onako kako podrhtavaš, kao onda kada smo se rastajali.
Magdalena moja , beskrajno te volim. Moje srce jednako samo Tebi pripada, i nemoj nikad u životu posumnjati u našu ljubav. Molim Te !
Najdraža! Do našeg susreta živjeti ću za taj naš susret i život kojega ćemo zajedno nastaviti. Ljubav prema Tebi me je hrabrila i podržavala ovdje u tuđini. Grlim Te u mislima, sretan da ćemo se uskoro vidjeti.
Ljubim Te iskreno. Zauvijek samo Tvoj
Mirko
Dugo je drhteći sjedila, dok su joj suze klizile niz lice.
Prošlo je još vremena, a pismo od Mirka nije stizalo, a onda je došao telegram od njegovih roditelja. Crne slutnje zamaglile su njene plave oči. Bio je skoro kraj listopada. I onako se je spremala za Sve svete kući. Otvorila je telegram.
Draga Magdalena !
Javljamo tužnu vijest , da je naš Mirko preminuo u Švedskoj,u 27 godini života Pokop našeg dragog sina, biti će 31. Listopada 2014 u 13 sati, na mjesnom groblju.
Neutješni roditelji
Odjednom je osjetila veliku prazninu, kao da pada u ponor bez dna. Sve ove godine, svi njeni osjećaji i beskrajna ljubav, sve njene nade, tekle su niz njene obraze bespovratno.

@Ljerka Varga

PODNEVNI KARANFILI

Na stolu karanfili podnevni

u vazi širokog otvora
mirišu
kao lice tvoje , kao ruke
u zagrljaju
Podnevni karanfili
svježe ubrani u vazi
za mene, za tebe
nježni poput poljubaca
na usnama
Na latima kišne kapi
pupoljci još zatvoreni
rumeni
kao sreća u očima
što treperi
Na podnevnom stolu
karanfili
našu ljubav potvrdili
zauvijek

@ljerka varga

                                         
 POSTOJIM

Postojim a da 

Nit svjesna nisam
Dalekih prostranstava
Ledenih santi
Pješčanih dina
I ptica tamo nekih
Što se šarenim
Perjem kite
Postojim u svom
Zrncu svemira
Nekih crno bijelih
Zvijezda na svodu
Koje sjaje obasjane
Nekim drugim suncem
Tvoreći zviježđe vage
Znaka jeseni
Postojim i jeseni ove
Dišem kiše
Koje tek dolaze
Mirise žutog cvijeća
Listova šuštanje
Vjetrom ponesenih
Slušam zalascima
To jesen putom
Mojim dolazi

(2013)
@Ljerka Varga

BREZE

Pored staze
moga prolaženja
breze , ljepotice
prave mi sjene
pa mi se čini
kao da paze
na mene...
Vi lijepe, vitke
plesačice
sa zrakama
jutarnjim i lahorom
otresate suze noći
dok plešete
svojim granama...
Pored staze
drvored breza
sunce je
u srebrnim listovima
savilo gnijezda
zrakama
da se odmore do dana...
O, vi divne breze
što pazite na mene
i pravite mi sjene
stazom moga prolaženja
volim vas
vaše mi haljine zeleno-bijele
cijeli dan
razvesele...

(2014)
@ljerkavarga

PUTNIK

Promjena vremena, daljine zastiru oblaci
Odbaci obzire, za tebe obzira nitko nema
Mislima kreni negdje, gdje duša još nije bila

Mijenja se vrijeme
Stijene pucaju na hladnoći
Zagrni se ogrtačem toplim
Dovoljno je da ti samo vidim oči

Preko širokih prostranstava
A dolje šumi more i rijeka miriše
Oblaci putuju s vjetrom
Poslat će jesenje kiše

Promjena vremena ostavlja putnike
Na stanici polaska ispod kišobrana
Sa koferom prepunim tuge i samoće

(2013)
@ljerkavarga

TRENUTAK TRENA

U trenutku trena, sklopljenih vjeđa

Razaznajem dan, iza  prozora okvira kruta,

Daleke mirise što s vjetrom skiću,

Pokupljeni na stanici čekanja  kraj  puta.

Visoko prelijeću ptice putovima neba,

Staze već znane začas zjape prazne,

Samo se vjetar nevidljiv kroz oblake vuče,

Kroz zemljane pute , sjene i ponore prazne.

Na dlanu kišna kap svjedoči  trenu,

Kad sve šuti, a misao leti k'o zraka,

Tamo gdje odmara se mjesec, oko se prenu,

Na licu ostaje kapi mokra traka.

Sklopljenih vjeđa molitvu plete,

Trenutkom trena kad bol svjetla boli,

Raspoznajem tvoj lik kraj prozora okvira,

Zaustavljen u trenu kad strepi i voli.

Ne gledaj unatrag tamo ničeg nema,

Samo sjena tihe prošlosti se klati,

U odsjaju jutra nestaje s noći,

Tamo se dalje novo svjetlo zlati.

'16@ljerkavarga

PLESAČICA


Lakoća svile kao dodir vile
lagan i nježan, milovanje trava
dok crven mak ispod lista drijema
ponosna i draga dok gleda sa trijema.

Ogrnuta meko tom zelenom svilom
ko livadom svježom neko prijepodne
zavrti mi mozak u okretu jednom, haljinom
crvenom ko grane trešnje zrele, rodne.

Pleši ti laka, haljina te nosi
ko latice maka kada krase kosu
publika bez daha gleda svaki pokret
lagani okret, nogu tvoju bosu.

Da, ja te ljubim i svaki tvoj pokret
što poklanjaš meni i cijeloj sali
ko dodirom ruke, da me takneš
pogled me tvoj kao svijeću pali.

Ne znam dali sanjam il je ipak java
haljina mi tvoja leprša u letu
odjednom u jastuk utone mi glava
ipak sve to sanjah, uvijek sam na svijetu.

(2013)Ljerka Varga

SAN

Noćas sam sanjala, kako stojim na obali.
Tišina me vode dotiče po nogama.
Svitanje na listovima lokvanja,
Sunca zrake se lome u bistroj vodi
I plave sjenke tuku temelje kamenja.
Sanjam neko vrijeme i bojim se podsvjesno,
Da me ne probudi dolazeći val.
Udišem miris odmorene vode sa korijenja trski,
Čujem ptice koje pjesmom pritišću jutro.
Treperave slike igraju površinom bistre, zelene vode,
Al' sjena krošnje vrbe mi privlači pogled,
Jedna sjajna zraka na kapi rose.

Sanjala sam noćas bistru bistrinu
Lom zraka na kamenčićima u vodi,
Bijelu boju lopoča i oblaka gore visoko.
Buđenje najavljuje zdravlje,
A moje srce i misli pripadaju tebi
Prosute jastukom na kojem počivamo.

(2012)
@Ljerka Varga

VEČER
Na krilima vjetra, s kišom pod ruku
Stigla je večer u mirisu dalekog kraja
Na pokislom perju starog ljubavnika
Haljina joj mokra, a kosa bez sjaja

Samo su kapi lepršale kiše, tamo gdje je došla
Potocima rijekom, poljima uz proplanke šuma
Noć su i večer, tiho iznad grada prošle
Pjesmom tihom vjetra po raskršćima druma

Spremile se tako kod smiraja svakog
Omotati tminom ravnice i kamenje mora
Pripremiti krajeve najdivnije zemlje
Da jutrom dočeka dan najljepša zora

Pjesmom tihom što već jesen sluti
Skiću tako preko dolova i rijeka, sve kroz san
Zakrilit će mir djetetu svakom sigurni skuti
Da korakom sretnim, krene u novi dan

@ljerkavarga

DRVO

Pod krošnjom tvojom
Kao pod svodom katedrale
Stojim pogleda uprtog
U nebo
Kroz listove titrave, plav
Nazire se dan

Pod granama tvojim
Stojim sitna kao kap kiše
Kao rosa u mreži pauka
Vjetar što ju ruši
A u duši mi krošnja
Puna ljubavi

Pod svodom plavim
Pored stabla tvoga
Gdje zrak
Tako je mirisan i čist
Ja samo sam mrva
Žut jesenji list

(2014)
@Ljerka Varga

JUTRO

Dobro jutro prostrane i snene
vi ravnice kraja kojim hodim
ranom zrakom sunca odjenute
staze znane kojim sretno brodim

Svi zalasci i jutra sred rita
sve minule godine sva ljeta
iza mene koračaju tiho
kao mjesec što se nebom skita

Jutru ja se danu svom veselim
pjesmi šuma livada i rijeka
život koji koracima nosim
ispred mene on na mene čeka

'16@ljerkavarga

TUTNJI ŽIVOT

Kao konji faraona preko Mrtvog mora,tutnji život,
a vrijeme nad nama sklapa naše sudbine i mane,
samo čuvani prolaze , onda život zatvara prolaz,
požuri par koraka da prijeđeš do druge strane.

 Ne okreči se, nego grabi dalje korakom većim,
život je kao more,uzima te i povlači u dubine,
zahvaliti ćeš već, dok šapćeš pred nikim ne klečim,
a onda te vraća stvarnosti, snažno ispljune.

Tutnji ravnica, tutnji kroz mokre sapi, topi vrijeme,
kud god ti pogled krene, kružnice horizonta plave,
putovi prašnjavi, blatnjav ritovi zovu korake,
nemir negdje u prvom otkopu otkriva prošlost.

'16@ljerkavarga

ČEŠLJAJ ME MAMA

Češljaj mi kose mama,

Tvoje su ruke tako meke i nježne,

U one večeri kad pričali smo priče,

A noći bile hladne i snježne.

Mama i proljetna jutra naša lijepa su bila,

Kad budilo se sve i livada kod šume cvala,

Sve čega se sjećam, bilo je tako lijepo,

Pamtim naše dane iako sam bila mala.

Češljaj me mama, pletenicu ispleti,

Uvojke mi čiste raščešljaj polako,

Volim kad mi češljem prolaziš kroz njih,

Pamtim jutra naša, uz tebe bilo je lijepo  svako.

Još osjećam ti ruke,češljaj i kosu ukrasi,

Kao da tu si,kao da mi i sad miluješ nježno lasi.

'16@ljerkavarga

                                   

                                       

U SJEĆANJU

U sjećanju samo

kad-kad naslonim glavu

na mjesta ona gdje sreća se krila

pa kao da otkrivam

neba boju plavu

shvatim

da , ja sretna uvijek sam bila.

Potražim u mislima

stare šumske staze

putove uske

slike moga kraja

pa shvatim da djetinjstvo samo

tamo ispod krošnji

sa zavičajem mojim

veže me i spaja.

Toplo mi nekako bude pri duši

te slike su okvir

moga života

bez njih ja nisam

i ne mogu biti

u njima je življenja

sva ljepota.

U sjećanju samo kad-kad

naslonim glavu

na mjesta gdje ko dijete

sretna sam bila

puno sam toga ponesla sa sobom

a onda shvatih da nisam

nikad , nikud ni otišla.

@ljerkavarga