Zbirka poezije "STOPE U PRAŠINI" 1989 Zagreb, P R E D G O V O R

Šapat lahora u lišću osunčane breze--to je lirika
Ljerke Varga, kojom ona razbuđuje u čovjeku najtananija osjećanja što kroz svaku poru ćutila pune život prohodanim trenucima kroz oživljena sjećanja, koja i suze na oči stjerati znadu, pogotovo kad je ona sama govori obićno i bez patetike kojoj je apsolutno nesklona.Ljerka se veoma suptilno oglašava stihom i slikom, izoštrenog i probirljivog izraza, iskreno, toplo i iznad svega autentično. Svoja doživljavanja zapisuje trenutno i bez ikakvih strukovnih dotjerivanja, to su njene pjesme, što znaći da ne robuje formi. Bit i poriv joj je suština Istine bez ukrasnog omota; njenom gledanju stvari važna je selekcija boja u svakoj pojavi, pa nije ni čudo što se veoma uspješno potvrđuje i kao likovni umjetnik.Rječnik joj je popularno istančan. Ona dobro zna što će , ali i kako će: posvuda kupi ono najvrednije i to bez ostatka iznosi na sunce, pred sud srca, duše i oka svakog oko sebe tko njen svijet čini. Ne podliježe pomodnostima, preokupirana je činjenicom vječnosti, tražeći stvarne ljepote u svemu sudbinskom, gdje točno zna što vidi, misli i hoće, bez lutanja, praznih iluzija i izdaje, s tim što svaku realnost okiti i romantikom, pa i u najgrubljoj biti nalazi načina za nježno milovanje. Isključiva je, bez sivih boja i ikakve dileme, odveć hrabra da bi ustuknula pred surovom mećavom, ali nadasve svjesna da čovjek nije samo zrno svijeta.
---VLADO FERINA---

PREDGOVOR
Zbirka poezije "STOPE U PRAŠINI" 1989

--------------------------------------------------------------------------

subota, 10. rujna 2016.

SUBOTNJE POPODNE
U tišini sobe ne čuješ
kako jesen šapuće s oblacima
kako vjetrom miluje vidike
i kasno ljeto smiruje
let jata iznad vinograda...
Tišina popodneva u kljunu drozdova
prhne iznenada preko rujanskog dana
pa zastane na krošnjama
koje tužnoj jeseni listove daruju
već umorne od vjetra...
Oblaci ne vjeruju teškim kapima
puštaju ih da padaju
dok knjigom zarobljeno popodne čeka
da vidiš posljednje zrake kasnog ljeta
opletenog dugom.
U tišinu sobe ne dopiru mirisi jeseni
ne dopire cvrkut ptica na odlasku
tu zašušti samo list knjige
i poneka kap na staklima prozora
otkuca odlazak...
'16vljerkavarga


Objavio/la u

Nema komentara:

Objavi komentar

Pretplati se na: Objavi komentare (Atom)