Zbirka poezije "STOPE U PRAŠINI" 1989 Zagreb, P R E D G O V O R

Šapat lahora u lišću osunčane breze--to je lirika
Ljerke Varga, kojom ona razbuđuje u čovjeku najtananija osjećanja što kroz svaku poru ćutila pune život prohodanim trenucima kroz oživljena sjećanja, koja i suze na oči stjerati znadu, pogotovo kad je ona sama govori obićno i bez patetike kojoj je apsolutno nesklona.Ljerka se veoma suptilno oglašava stihom i slikom, izoštrenog i probirljivog izraza, iskreno, toplo i iznad svega autentično. Svoja doživljavanja zapisuje trenutno i bez ikakvih strukovnih dotjerivanja, to su njene pjesme, što znaći da ne robuje formi. Bit i poriv joj je suština Istine bez ukrasnog omota; njenom gledanju stvari važna je selekcija boja u svakoj pojavi, pa nije ni čudo što se veoma uspješno potvrđuje i kao likovni umjetnik.Rječnik joj je popularno istančan. Ona dobro zna što će , ali i kako će: posvuda kupi ono najvrednije i to bez ostatka iznosi na sunce, pred sud srca, duše i oka svakog oko sebe tko njen svijet čini. Ne podliježe pomodnostima, preokupirana je činjenicom vječnosti, tražeći stvarne ljepote u svemu sudbinskom, gdje točno zna što vidi, misli i hoće, bez lutanja, praznih iluzija i izdaje, s tim što svaku realnost okiti i romantikom, pa i u najgrubljoj biti nalazi načina za nježno milovanje. Isključiva je, bez sivih boja i ikakve dileme, odveć hrabra da bi ustuknula pred surovom mećavom, ali nadasve svjesna da čovjek nije samo zrno svijeta.
---VLADO FERINA---

PREDGOVOR
Zbirka poezije "STOPE U PRAŠINI" 1989

--------------------------------------------------------------------------

nedjelja, 28. kolovoza 2016.

TRENUTAK TRENA

U trenutku trena, sklopljenih vjeđa
Razaznajem dan, iza  prozora okvira kruta,
Daleke mirise što s vjetrom skiću,
Pokupljeni na stanici čekanja  kraj  puta.

Visoko prelijeću ptice putovima neba,
Staze već znane začas zjape prazne,
Samo se vjetar nevidljiv kroz oblake vuče,
Kroz zemljane pute , sjene i ponore prazne.

Na dlanu kišna kap svjedoči  trenu,
Kad sve šuti, a misao leti k'o zraka,
Tamo gdje odmara se mjesec, oko se prenu,
Na licu ostaje kapi mokra traka.

Sklopljenih vjeđa molitvu plete,
Trenutkom trena kad bol svjetla boli,
Raspoznajem tvoj lik kraj prozora okvira,
Zaustavljen u trenu kad strepi i voli.

Ne gledaj unatrag tamo ničeg nema,
Samo sjena tihe prošlosti se klati,
U odsjaju jutra nestaje s noći,
Tamo se dalje novo svjetlo zlati.


'16@ljerkavarga





Objavio/la u

Nema komentara:

Objavi komentar

Pretplati se na: Objavi komentare (Atom)