Zbirka poezije "STOPE U PRAŠINI" 1989 Zagreb, P R E D G O V O R

Šapat lahora u lišću osunčane breze--to je lirika
Ljerke Varga, kojom ona razbuđuje u čovjeku najtananija osjećanja što kroz svaku poru ćutila pune život prohodanim trenucima kroz oživljena sjećanja, koja i suze na oči stjerati znadu, pogotovo kad je ona sama govori obićno i bez patetike kojoj je apsolutno nesklona.Ljerka se veoma suptilno oglašava stihom i slikom, izoštrenog i probirljivog izraza, iskreno, toplo i iznad svega autentično. Svoja doživljavanja zapisuje trenutno i bez ikakvih strukovnih dotjerivanja, to su njene pjesme, što znaći da ne robuje formi. Bit i poriv joj je suština Istine bez ukrasnog omota; njenom gledanju stvari važna je selekcija boja u svakoj pojavi, pa nije ni čudo što se veoma uspješno potvrđuje i kao likovni umjetnik.Rječnik joj je popularno istančan. Ona dobro zna što će , ali i kako će: posvuda kupi ono najvrednije i to bez ostatka iznosi na sunce, pred sud srca, duše i oka svakog oko sebe tko njen svijet čini. Ne podliježe pomodnostima, preokupirana je činjenicom vječnosti, tražeći stvarne ljepote u svemu sudbinskom, gdje točno zna što vidi, misli i hoće, bez lutanja, praznih iluzija i izdaje, s tim što svaku realnost okiti i romantikom, pa i u najgrubljoj biti nalazi načina za nježno milovanje. Isključiva je, bez sivih boja i ikakve dileme, odveć hrabra da bi ustuknula pred surovom mećavom, ali nadasve svjesna da čovjek nije samo zrno svijeta.
---VLADO FERINA---

PREDGOVOR
Zbirka poezije "STOPE U PRAŠINI" 1989

--------------------------------------------------------------------------

srijeda, 31. srpnja 2013.





PUSTOŠ

 

Stojim ,čekam, sokak tih i prazan

 nitko ne prolazi, niti se nadam

 kao da svi otišli su nekud, mirno je

 samo mi prilazi vjetar, prolaznik hladan.

 

 Nekada prije prolazili ljudi

 svatko svojom brigom u glavi

 I mladi mnogi veseli i dragi

 puni smijeha, kao da se slavi.

 

 A sad se krajem sela tiho magla vuče

 na kišu izgleda, vrijeme se kvari

 požuriti moram da pokupim stvari

 nisam više daleko od kuće.

 

 Ipak čini mi se ko da netko zove

 ili mi se sve to samo čini

 predugo su pusti ovi puti

 sve se tako predalo praznini.

 

 Stojim, gledam, sokak pust i blatnjav

 ne čuje se kolo na bunaru

 samo vrapci svoj živkaju pozdrav

 pa ožive na tren, plot i kuću staru.

 
(2013)

Objavio/la u

Nema komentara:

Objavi komentar

Pretplati se na: Objavi komentare (Atom)