Zbirka poezije "STOPE U PRAŠINI" 1989 Zagreb, P R E D G O V O R

Šapat lahora u lišću osunčane breze--to je lirika
Ljerke Varga, kojom ona razbuđuje u čovjeku najtananija osjećanja što kroz svaku poru ćutila pune život prohodanim trenucima kroz oživljena sjećanja, koja i suze na oči stjerati znadu, pogotovo kad je ona sama govori obićno i bez patetike kojoj je apsolutno nesklona.Ljerka se veoma suptilno oglašava stihom i slikom, izoštrenog i probirljivog izraza, iskreno, toplo i iznad svega autentično. Svoja doživljavanja zapisuje trenutno i bez ikakvih strukovnih dotjerivanja, to su njene pjesme, što znaći da ne robuje formi. Bit i poriv joj je suština Istine bez ukrasnog omota; njenom gledanju stvari važna je selekcija boja u svakoj pojavi, pa nije ni čudo što se veoma uspješno potvrđuje i kao likovni umjetnik.Rječnik joj je popularno istančan. Ona dobro zna što će , ali i kako će: posvuda kupi ono najvrednije i to bez ostatka iznosi na sunce, pred sud srca, duše i oka svakog oko sebe tko njen svijet čini. Ne podliježe pomodnostima, preokupirana je činjenicom vječnosti, tražeći stvarne ljepote u svemu sudbinskom, gdje točno zna što vidi, misli i hoće, bez lutanja, praznih iluzija i izdaje, s tim što svaku realnost okiti i romantikom, pa i u najgrubljoj biti nalazi načina za nježno milovanje. Isključiva je, bez sivih boja i ikakve dileme, odveć hrabra da bi ustuknula pred surovom mećavom, ali nadasve svjesna da čovjek nije samo zrno svijeta.
---VLADO FERINA---

PREDGOVOR
Zbirka poezije "STOPE U PRAŠINI" 1989

--------------------------------------------------------------------------

ponedjeljak, 18. ožujka 2013.


Ruši se život,kotrlja ko' kamen,

Odlazi polako, a ti ne znaš kuda,

Zapiši misao da ostane znamen,

Da se pročita, al' bez strogog suda.

 

Stazama smo išli, svatko stazom svojom,

Nit'  za naslutit, da drugi postoji,

A ljubav, taj čudan tren u zraku,

Pružene nam ruke, za navijek spoji.

 

Odmiče vrijeme, bolesti i zime,

Potvrdi stihom svoje postojanje,

Zapisano će ostat negdje tvoje ime.

 

Pa kad sve se sruši i tvoje će sanje,

Taknuti nekog ko zvijezda u mraku

Na kraju će cvijet  samo, bit bačen u raku.

 

(2013)

 

 

 
Objavio/la u

Nema komentara:

Objavi komentar

Pretplati se na: Objavi komentare (Atom)