Zbirka poezije "STOPE U PRAŠINI" 1989 Zagreb, P R E D G O V O R

Šapat lahora u lišću osunčane breze--to je lirika
Ljerke Varga, kojom ona razbuđuje u čovjeku najtananija osjećanja što kroz svaku poru ćutila pune život prohodanim trenucima kroz oživljena sjećanja, koja i suze na oči stjerati znadu, pogotovo kad je ona sama govori obićno i bez patetike kojoj je apsolutno nesklona.Ljerka se veoma suptilno oglašava stihom i slikom, izoštrenog i probirljivog izraza, iskreno, toplo i iznad svega autentično. Svoja doživljavanja zapisuje trenutno i bez ikakvih strukovnih dotjerivanja, to su njene pjesme, što znaći da ne robuje formi. Bit i poriv joj je suština Istine bez ukrasnog omota; njenom gledanju stvari važna je selekcija boja u svakoj pojavi, pa nije ni čudo što se veoma uspješno potvrđuje i kao likovni umjetnik.Rječnik joj je popularno istančan. Ona dobro zna što će , ali i kako će: posvuda kupi ono najvrednije i to bez ostatka iznosi na sunce, pred sud srca, duše i oka svakog oko sebe tko njen svijet čini. Ne podliježe pomodnostima, preokupirana je činjenicom vječnosti, tražeći stvarne ljepote u svemu sudbinskom, gdje točno zna što vidi, misli i hoće, bez lutanja, praznih iluzija i izdaje, s tim što svaku realnost okiti i romantikom, pa i u najgrubljoj biti nalazi načina za nježno milovanje. Isključiva je, bez sivih boja i ikakve dileme, odveć hrabra da bi ustuknula pred surovom mećavom, ali nadasve svjesna da čovjek nije samo zrno svijeta.
---VLADO FERINA---

PREDGOVOR
Zbirka poezije "STOPE U PRAŠINI" 1989

--------------------------------------------------------------------------

četvrtak, 6. prosinca 2012.


VJETAR   I   BREZA

 

Sanjao sam duge kose tvoje,

Šapnuo je vjetar u prolasku,  brezi,

Prihvaćaš li danas milovanje moje,

Eto sam ti doš'o da ih pomilujem.

 

Samo tebi kose svoje mrsit dajem,

Dok ih mjesec, srebrnim sad posipa sjajem,

A zvijezde mi pletenicu pletu,

Mrsi kose moje dok još trajem.

 

Zastao je vjetar, osjetio tugu,

Pa zahvati ispletenu pletenicu dugu,

Zanjiše se breza, ko da jesen sluti,

Poletjeli s vjetrom svi listovi žuti.

 

Utihnuo vjetar,smirio je krošnju,

A breza stidljivo opustila strane,

Pa mu šapnu tiho samo on da čuje,

Posjeti me opet kad proljeće grane.


(2011)
Ljerka Varga

 
Objavio/la u

Nema komentara:

Objavi komentar

Pretplati se na: Objavi komentare (Atom)