Zbirka poezije "STOPE U PRAŠINI" 1989 Zagreb, P R E D G O V O R

Šapat lahora u lišću osunčane breze--to je lirika
Ljerke Varga, kojom ona razbuđuje u čovjeku najtananija osjećanja što kroz svaku poru ćutila pune život prohodanim trenucima kroz oživljena sjećanja, koja i suze na oči stjerati znadu, pogotovo kad je ona sama govori obićno i bez patetike kojoj je apsolutno nesklona.Ljerka se veoma suptilno oglašava stihom i slikom, izoštrenog i probirljivog izraza, iskreno, toplo i iznad svega autentično. Svoja doživljavanja zapisuje trenutno i bez ikakvih strukovnih dotjerivanja, to su njene pjesme, što znaći da ne robuje formi. Bit i poriv joj je suština Istine bez ukrasnog omota; njenom gledanju stvari važna je selekcija boja u svakoj pojavi, pa nije ni čudo što se veoma uspješno potvrđuje i kao likovni umjetnik.Rječnik joj je popularno istančan. Ona dobro zna što će , ali i kako će: posvuda kupi ono najvrednije i to bez ostatka iznosi na sunce, pred sud srca, duše i oka svakog oko sebe tko njen svijet čini. Ne podliježe pomodnostima, preokupirana je činjenicom vječnosti, tražeći stvarne ljepote u svemu sudbinskom, gdje točno zna što vidi, misli i hoće, bez lutanja, praznih iluzija i izdaje, s tim što svaku realnost okiti i romantikom, pa i u najgrubljoj biti nalazi načina za nježno milovanje. Isključiva je, bez sivih boja i ikakve dileme, odveć hrabra da bi ustuknula pred surovom mećavom, ali nadasve svjesna da čovjek nije samo zrno svijeta.
---VLADO FERINA---

PREDGOVOR
Zbirka poezije "STOPE U PRAŠINI" 1989

--------------------------------------------------------------------------

ponedjeljak, 10. prosinca 2012.


SAN

 

Noćas sam sanjala, kako stojim na obali.

Tišina me vode dotiče po nogama.

Svitanje na listovima lokvanja,

Sunca zrake se lome u bistroj vodi

I plave sjenke tuku temelje kamenja.

Sanjam neko vrijeme i bojim se podsvjesno,

Da me ne probudi dolazeći val.

Udišem miris odmorene vode sa korijenja trski,

Čujem ptice koje pjesmom pritišću jutro.

Treperave slike igraju površinom bistre, zelene vode,

Al' sjena krošnje vrbe ne privlači mi pogled,

Samo sjajna zraka na kapi rose.

 

Sanjala sam noćas bistru bistrinu

Lom zraka na kamenčićima u vodi,

                                Bijelu boju lopoča i oblaka gore visoko.

Buđenje najavljuje zdravlje,

A moje srce i misli  pripadaju tebi

Prosute jastukom na kojem počivamo.

 

(2012)

Ljerka Varga

 
Objavio/la u

Nema komentara:

Objavi komentar

Pretplati se na: Objavi komentare (Atom)