Zbirka poezije "STOPE U PRAŠINI" 1989 Zagreb, P R E D G O V O R

Šapat lahora u lišću osunčane breze--to je lirika
Ljerke Varga, kojom ona razbuđuje u čovjeku najtananija osjećanja što kroz svaku poru ćutila pune život prohodanim trenucima kroz oživljena sjećanja, koja i suze na oči stjerati znadu, pogotovo kad je ona sama govori obićno i bez patetike kojoj je apsolutno nesklona.Ljerka se veoma suptilno oglašava stihom i slikom, izoštrenog i probirljivog izraza, iskreno, toplo i iznad svega autentično. Svoja doživljavanja zapisuje trenutno i bez ikakvih strukovnih dotjerivanja, to su njene pjesme, što znaći da ne robuje formi. Bit i poriv joj je suština Istine bez ukrasnog omota; njenom gledanju stvari važna je selekcija boja u svakoj pojavi, pa nije ni čudo što se veoma uspješno potvrđuje i kao likovni umjetnik.Rječnik joj je popularno istančan. Ona dobro zna što će , ali i kako će: posvuda kupi ono najvrednije i to bez ostatka iznosi na sunce, pred sud srca, duše i oka svakog oko sebe tko njen svijet čini. Ne podliježe pomodnostima, preokupirana je činjenicom vječnosti, tražeći stvarne ljepote u svemu sudbinskom, gdje točno zna što vidi, misli i hoće, bez lutanja, praznih iluzija i izdaje, s tim što svaku realnost okiti i romantikom, pa i u najgrubljoj biti nalazi načina za nježno milovanje. Isključiva je, bez sivih boja i ikakve dileme, odveć hrabra da bi ustuknula pred surovom mećavom, ali nadasve svjesna da čovjek nije samo zrno svijeta.
---VLADO FERINA---

PREDGOVOR
Zbirka poezije "STOPE U PRAŠINI" 1989


--------------------------------------------------------------------------

nedjelja, 16. prosinca 2012.



BURA

Valja se more, k stijenama leti,

Vrhove vala udari mlate,

Bijeli se kamenje, slana klisura,

Na obzoru se vrhovi u zalazu zlate.

 

Maglena daljina tvoje oči krije,

Usamljene kroz kiše me prate,

Stisnute ruke,  molitvu pletu,

Za ljubav i zagrljaj one su date.

 

Valja se more,udara u stijenje,

Tuče bura,kamen puca,  lomi,

K nebu stremi, kamenjem se penje,

Drhturi drveće,kida se i stenje.

 

Tragove ostavlja obalom dugom,

Uranja sunce daljinom obzora,

Zlati nebo svojom zlatnom prugom.

 

 Sunce u zalazak tone,

Dok bura svira strminama,

Večernja zvona u smiraju zvone.

 

Ljerka Varga(2011)

 

petak, 14. prosinca 2012.


Grlim sunce u mislima i molim

Da me toplinom podari…

Grlim tebe u mislima

U ovo jutro prosinačko…

 

Neka me ruke tvoje kao i do sada

Drže u naručju,oči gledaju s ljubavlju,

A usne kažu:“Dok dišem !“

 

(2012)

četvrtak, 13. prosinca 2012.



U otpalom lišću pročitala sam tugu godina,

Oproštaj, na travi umornoj od kiša,

Zgaženoj koracima,suhoj…

Na kaplji rose jutarnje

Blistala je zraka ranog sunca

Kao sreća u tvom oku…

Svi tornjevi i sva zvona,

Kad polete u visine

Ne znaju kako se slavi

Osjećaj ljubavi,skupljen na dlanovima…

Samo ona mala kaplja sreće, zna

Što blista ko pahulja

Kad se spusti na usne…

 

U otpalom listu čitam oproštaj,

U  kaplji rose, sreću u tvom oku…


Ljerka Varga(2011)



ponedjeljak, 10. prosinca 2012.



PREGRŠT PLAVIH CVJETOVA

 

Pregršt plavih cvjetova položit ću tebi na dlan

Dati tvojim rukama toplim i nježnim,

I rose sa trava pokupit ću da ne uvenu plave latice…

Donijet ću na usnama mojim miris ravnice

Kiša svježinu jutrom prije svitanja,

A ti ćeš mi pružiti kave miris tek  kuhane,

Toplinu kruha u svom zagrljaju…

 

(2012)


SAN

 

Noćas sam sanjala, kako stojim na obali.

Tišina me vode dotiče po nogama.

Svitanje na listovima lokvanja,

Sunca zrake se lome u bistroj vodi

I plave sjenke tuku temelje kamenja.

Sanjam neko vrijeme i bojim se podsvjesno,

Da me ne probudi dolazeći val.

Udišem miris odmorene vode sa korijenja trski,

Čujem ptice koje pjesmom pritišću jutro.

Treperave slike igraju površinom bistre, zelene vode,

Al' sjena krošnje vrbe ne privlači mi pogled,

Samo sjajna zraka na kapi rose.

 

Sanjala sam noćas bistru bistrinu

Lom zraka na kamenčićima u vodi,

                                Bijelu boju lopoča i oblaka gore visoko.

Buđenje najavljuje zdravlje,

A moje srce i misli  pripadaju tebi

Prosute jastukom na kojem počivamo.

 

(2012)

Ljerka Varga

 

četvrtak, 6. prosinca 2012.


R O Đ E N J E

 

Ponovno bol,bol rođenja

Nastajem u ljepljivim nitima

Svemira i ljubavi, rađam se

Opet i ponovno

Hvatam rukama sve buduće dane

Zasjenjujem pogled da ne vide

Pohotu, strast i želju u mojim očima

Hvatam tijelom posljednji drhtaj

Sjedinjenja i umorna užitkom

 Ponirem

Na tvojim rukama u tišinu

Bol me je izbacila rađanjem

Na snježne padine postojanja

A ja sanjam breskvine cvjetove

Krijem da sam rob ljubavi

Svih latica

Koje je odnio vjetar začeća

Proljeća donose plodnost

Hvatam rukama korijenje istine

Grudima hranim

Zrake noći beskrajne

Uranjam na bijele plahte snova

Omatam te tijelom strasti

Da sjedinjeni tako

Potvrdimo bol rođenja

 

(2011)

 


VJETAR   I   BREZA

 

Sanjao sam duge kose tvoje,

Šapnuo je vjetar u prolasku,  brezi,

Prihvaćaš li danas milovanje moje,

Eto sam ti doš'o da ih pomilujem.

 

Samo tebi kose svoje mrsit dajem,

Dok ih mjesec, srebrnim sad posipa sjajem,

A zvijezde mi pletenicu pletu,

Mrsi kose moje dok još trajem.

 

Zastao je vjetar, osjetio tugu,

Pa zahvati ispletenu pletenicu dugu,

Zanjiše se breza, ko da jesen sluti,

Poletjeli s vjetrom svi listovi žuti.

 

Utihnuo vjetar,smirio je krošnju,

A breza stidljivo opustila strane,

Pa mu šapnu tiho samo on da čuje,

Posjeti me opet kad proljeće grane.


(2011)
Ljerka Varga

 

srijeda, 5. prosinca 2012.

utorak, 4. prosinca 2012.


V J E T A R

  Miris  vjetra prosuo je svježinu

  Preko uspavanih listova jabuka,

Podigao trave pred sumrak,

Odšetao preko mirnih dvorišta…

Putuj !

Dočekat će te mirisi polja,

Šume će se povijati u tvom naručju,

Pticama ćeš zabraniti odlazak.

Ispratiti ću te  kosom razigranom.

Na strunama tvojih nota,

Poleti u kovitlac…

Putuj !

Skitaj plotovima, snivaj na livadama,

Stisnut u drvoredu voćnjaka.

Dimom iz toplih dimnjaka zamotan,

Mirisima svojim

Donio si prosinac…


(2012)
Ljerka Varga

Sjetna je večer nedjeljna,

a ti spavaš u toplini mojih misli.

Raspuklina vremena sjene propušta,

Preko gnijezda ostavljenih prvim pahuljama.

Moje si snove ponio na polja,

Ostavio  oblacima nestalnost.

Ljubim ti oči dok tako spavaš,

duhom daleko , negdje zarobljen.


Sjetna večer nedjeljna,

Prosula je tišinu ulicom dugom

Dok kiša se polako sliva prosinačkom tugom.
 

(2012)
Ljerka Varga
 

ponedjeljak, 3. prosinca 2012.


DJETINJI SNOVI

 

Sanjaj!

U oblacima tvoga sna izranjaju kule

djetinjstva, kraljevstvo mirnog vjetra

tišinom se prostire, a ti grli mirise zemlje

i trava,udiši zrak domovine svoje…

 

Snivaj !

Dok sretne ptice lete tvojim nebom

Vedrine, bijeli će oblaci igrati skrivača

Sa zlatnim zrakama i listovima dalekih

Šuma, proljećem opijenih…

 

Snivaj i sanjaj !

Sloboda bdije nad djetinjstvom

tvojih koraka…


(2012)

 

 

 

 

NISI   ZNAO


Tada , kada sam prvi puta

Na papir stavila mali stih,

Nisam se nadala da ćeš sada,

Čitat mi zbirke, zamišljen i tih.

 

Nisam mislila da ću te sresti,

Na putu stihova jeseni snene,

Nit' da ću na ovoj rima- cesti

Ostavit' mnogih samoća sjene.

 

Sada znam da stih mi te dao,

Nisi se to nadao,  nisi znao,

Da srce mi odavna plamti za tebe…

 

Uz mene si kao hrast tada stao,

Samoću svoju i moju otjerao,

Stamen i čvrst,  ruci,  ruku dao.

 

(2012)