Zbirka poezije "STOPE U PRAŠINI" 1989 Zagreb, P R E D G O V O R

Šapat lahora u lišću osunčane breze--to je lirika
Ljerke Varga, kojom ona razbuđuje u čovjeku najtananija osjećanja što kroz svaku poru ćutila pune život prohodanim trenucima kroz oživljena sjećanja, koja i suze na oči stjerati znadu, pogotovo kad je ona sama govori obićno i bez patetike kojoj je apsolutno nesklona.Ljerka se veoma suptilno oglašava stihom i slikom, izoštrenog i probirljivog izraza, iskreno, toplo i iznad svega autentično. Svoja doživljavanja zapisuje trenutno i bez ikakvih strukovnih dotjerivanja, to su njene pjesme, što znaći da ne robuje formi. Bit i poriv joj je suština Istine bez ukrasnog omota; njenom gledanju stvari važna je selekcija boja u svakoj pojavi, pa nije ni čudo što se veoma uspješno potvrđuje i kao likovni umjetnik.Rječnik joj je popularno istančan. Ona dobro zna što će , ali i kako će: posvuda kupi ono najvrednije i to bez ostatka iznosi na sunce, pred sud srca, duše i oka svakog oko sebe tko njen svijet čini. Ne podliježe pomodnostima, preokupirana je činjenicom vječnosti, tražeći stvarne ljepote u svemu sudbinskom, gdje točno zna što vidi, misli i hoće, bez lutanja, praznih iluzija i izdaje, s tim što svaku realnost okiti i romantikom, pa i u najgrubljoj biti nalazi načina za nježno milovanje. Isključiva je, bez sivih boja i ikakve dileme, odveć hrabra da bi ustuknula pred surovom mećavom, ali nadasve svjesna da čovjek nije samo zrno svijeta.
---VLADO FERINA---

PREDGOVOR
Zbirka poezije "STOPE U PRAŠINI" 1989

--------------------------------------------------------------------------

nedjelja, 3. veljače 2013.


PRIČA   O   KLUPI

 

                   Na onom brežuljku gdje je bila postavljena klupa,često je sjedila  djevojčica,dvije mačke i dvije ptičice. Klupa, sama na brežuljku, iza nje nije bilo ničega , samo nebo. Ponekad puno sunca, ponekad obavijeno tamnim oblacima. Nije bilo drveća, grmlja niti šume. A pogled prema naprijed, pružao je prekrasnu sliku jezera koje je kao neka dodana slika plivalo u krajoliku, upijajući okolinu u obrnutom odrazu.

                Povučena u sebe, sjedila je odsutno. Nije primjećivala ništa. Pogled joj je bio suzom zamagljen, ruke bespomoćno pružene u krilu. Duboko u duši ljubila je sliku majke koja više nije bila kraj nje. Sve svijetle i sunčane dane nije primjećivala, kao ni promjene vremena. Nije primjećivala niti teške kišne oblake, niti kišu kad je počela pljuštati.

                 No iznad klupe na kojoj je sjedila , kiša nije padala. Kao da je neka nevidljiva ruka držala kišobran da ju zaštiti. Ptičice su se stisnule k djevojčici, koja je unatoč pljusku bila suha. Sjedila je i dalje odsutno i samo je trag suze vlažio njene tužne obraze.

                 Netko tko ju je neizmjerno volio,  bio je pored nje, čuvajući ju.


 
(2013)

Ljerka Varga
Objavio/la u

Nema komentara:

Objavi komentar

Pretplati se na: Objavi komentare (Atom)