LJ U B A V

 

 

Dugo nitko nije otvarao tu sobu, još od onda kada je ona upoznala njegove zagasito zelene oči. U velikoj praznoj sobi parket se sjajio kao da je sada ulašten. Pokraj zida nalazili su se samo garderobni ormari, od kojih je jedno krilo bilo otvoreno.

U ovu tihu večer trinaeste veljače, dok je bjelina snijega pokrivala okolinu kuće, osjećala se neka svečana i zagonetna tišina.

Ispod vrata sobe naziralo se svijetlo i kao da je netko plesao. Kao da je neka tiha muzika pratila je korake, dok je parket kod svakog dodira zaškripao.

Znatiželja je bila jača od neizvjesnosti i vrata su se otvorila. U otvorenom ormaru još su se skoro neprimjetno njihale vješalice. Na jednoj je bila obješena elegantna prugasta muška košulja. Do nje predivna ženska bluza od narančaste svile, držale su se tako, kao da su upravo sada uplesale u ormar. Na podu ormara ležale su bijele muške rukavice, koje su držale suhu crvenu ružu i kao da su je nudile narančastoj bluzi.

Samo se još jednom lagano zanjihala vješalica sa satenskim bež kombineom i pomjerila se jedna suha latica crvene ruže, kao da ju je zrak pomaknuo.

Sve je i dalje bilo mirno i tiho, samo kao da je kroz odškrinuta vrata sobe prošao miris najskupljeg parfema.

 

Ljerka Varga