DANI   LJUBAVI

                        

                         Još uvijek  je onaj isti pogled,

Tople usne, kao grožđe meke,

Kose pamte nježne ruke,

Popodnevom pored tihe rijeke.

 

Zagrljaj je topao i dugi,

Ne osjećaš krupne kapi kiše,

U krošnjama sakrile se ptice,

Ulicama svježina miriše.

 

Ti su dani našeg postojanja,

Stvarni, dugi, ko dodir na ruci,

Buđenjima u oblačna  jutra.

 

Zvona kada novi dan najave,

Kad se sveti objave ti zvuci

Bit će naše opet novo sutra.

 

2012

Ljerka Varga

 

 

 

 

OD   VREMENA   SJENA

 

Mi smo samo sjena u vremenu,

Prolaznici na stazi u tamu,

Životom se zovu naši puti,

Dok se jednom ne padne u jamu.

 

Negdje , kud mi pogled seže,

Traže oči poznata tek lica,

Ali čežnja sve snažnije steže,

Na granama nigdje nema ptica.

 

Sjedim , maštam, dok me snovi vuku,

Nekom trakom negdje u daljinu,

Ko da pružam svim pticama ruku,

Pa im mašem dok ljube visinu.

 

Svi smo samo od vremena sjena,

Putnici pod nebom ,u vječitu tamu,

Nestajemo kao morska pjena,

Svakog trena,do u vječnost samu.

 

(2013)

Ljerka Varga

 

 

 

LJ U B A V

 

 

Dugo nitko nije otvarao tu sobu, još od onda kada je ona upoznala njegove zagasito zelene oči. U velikoj praznoj sobi parket se sjajio kao da je sada ulašten. Pokraj zida nalazili su se samo garderobni ormari, od kojih je jedno krilo bilo otvoreno.

U ovu tihu večer trinaeste veljače, dok je bjelina snijega pokrivala okolinu kuće, osjećala se neka svečana i zagonetna tišina.

Ispod vrata sobe naziralo se svijetlo i kao da je netko plesao. Kao da je neka tiha muzika pratila je korake, dok je parket kod svakog dodira zaškripao.

Znatiželja je bila jača od neizvjesnosti i vrata su se otvorila. U otvorenom ormaru još su se skoro neprimjetno njihale vješalice. Na jednoj je bila obješena elegantna prugasta muška košulja. Do nje predivna ženska bluza od narančaste svile, držale su se tako, kao da su upravo sada uplesale u ormar. Na podu ormara ležale su bijele muške rukavice, koje su držale suhu crvenu ružu i kao da su je nudile narančastoj bluzi.

Samo se još jednom lagano zanjihala vješalica sa satenskim bež kombineom i pomjerila se jedna suha latica crvene ruže, kao da ju je zrak pomaknuo.

Sve je i dalje bilo mirno i tiho, samo kao da je kroz odškrinuta vrata sobe prošao miris najskupljeg parfema.

 

Ljerka Varga

           

8. Travanj 2012 Diashow: Ljerka’s trip to Bjelovar was created with TripAdvisor TripWow!

 

 

 

ZAGRLJAJIMA   ZAPLETENA

 

Uzlaznim stepenicama vremena,

Do tvoga srca tražim put,

Onu malu svjetlu točku,

U tunelu  života, smiješeći se…

Ti si mi pružio ruke i sada k njima prilaznim,

Korakom laganim, iskrom u oku,

A ti me zagrljajem očekuješ…           

Uzlaznim stepenicama nade,

Gdje ću na polju tvoje ljubavi,

Ubirati najljepše plodove nježnosti,

Otvaram vrata zaboravljena vremena,

Da nastavnim tamo gdje zvijezda je pala…

Uzlaznim stepenicama ljubavi,

Suza mi radosti ukazuje put,

A ja ga slijedim u bijelim noćima,

Zagrljajima zapletena tvojih ruku,

Da otkrijem gdje sreća počiva…

 

(2011) Ljerka Vraga

 Ova je pjesma uvrštena u internacionalnu zbirku VALENTINOVO--- klubaKultura snova iz Zagreba

 

PRIČA   O   KLUPI

 

                   Na onom brežuljku gdje je bila postavljena klupa,često je sjedila  djevojčica,dvije mačke i dvije ptičice. Klupa, sama na brežuljku, iza nje nije bilo ničega , samo nebo. Ponekad puno sunca, ponekad obavijeno tamnim oblacima. Nije bilo drveća, grmlja niti šume. A pogled prema naprijed, pružao je prekrasnu sliku jezera koje je kao neka dodana slika plivalo u krajoliku, upijajući okolinu u obrnutom odrazu.

                Povučena u sebe, sjedila je odsutno. Nije primjećivala ništa. Pogled joj je bio suzom zamagljen, ruke bespomoćno pružene u krilu. Duboko u duši ljubila je sliku majke koja više nije bila kraj nje. Sve svijetle i sunčane dane nije primjećivala, kao ni promjene vremena. Nije primjećivala niti teške kišne oblake, niti kišu kad je počela pljuštati.

                 No iznad klupe na kojoj je sjedila , kiša nije padala. Kao da je neka nevidljiva ruka držala kišobran da ju zaštiti. Ptičice su se stisnule k djevojčici, koja je unatoč pljusku bila suha. Sjedila je i dalje odsutno i samo je trag suze vlažio njene tužne obraze.

                 Netko tko ju je neizmjerno volio,  bio je pored nje, čuvajući ju.

 

(2013)

Ljerka Varga