PISMO
Drhtavim je rukama držala izgužvanu bijelu kovertu. Bila je naslovljena na nju. Nije mogla pretpostaviti da joj je pisao Mirko, nakon toliko godina. Onda kada je otišao, kada su se pozdravljali, obećao je da će se dopisivati, pa kad se sredi i ona će doći k njemu. Daleko na sjever u Švedsku. Bili su mladi, a ona mu je vjerovala. Vrijeme je prolazilo, ali pisma nisu stizala. A sada ipak. Polako je otvarala kovertu. Čudnom olovkom , napisano pismo, razlilo je skoro slova. Jedva čitljivo, drhtalo joj je u rukama.
Draga Magdalena ! Boden; 17. Rujan 2014
Prošlo je mnogo vremena, od kada smo se zadnji put prije skoro pet godina rastali na zagrebačkom kolodvoru. Sve sam vrijeme nosio i još uvijek nosim u džepu našu zajedničku fotografiju. Nadao sam se da ćemo se u dogledno vrijeme vidjeti, ovdje u Bodenu , gdje sam se skrasio. Našao stan i posao. Sve sam isplanirao, ali svaki puta kada sam htio sjesti i napisati pismo, nešto bi me spriječilo. Uglavnom posao, mila moja. Nemoj niti pomisliti, da Ti se nisam javljao zbog neke druge žene. Ovdje se nema vremena mnogo za privatnost. Moje srce sam davno Tebi zavjetovao. Ti si zauvijek kraljica moga srca, mila moja.
No ima nešto drugo da Ti kažem, a ne znam kako da počnem. Sada Ti ovo pismo pišem iz bolnice, u kojoj se nalazim već dva mjeseca. Odjednom mi je samo pozlilo na poslu u elektrani gdje sam radio , a probudio sam se ovdje. Sve pretrage nisu do sada ništa pokazale, pa mi je glavni šef odjela na kojem sam stacioniran, najavio, da bih mogao uskoro izaći. Ali isto mi je u razgovoru rekao, da bi bilo najbolje za mene , da odem u Hrvatsku na odmor.
Najdraža moja Magdalena. Konačno ćemo moći jedno vrijeme biti zajedno i započeti naš zajednički život, a onda se zajedno vratiti ovamo. Dosta sam uštedio. Veselim se svemu tome, ali i da vidim Zagreb, kojega nisam vidio od studentskih dana. O svemu ću te još obavijestiti. Znam da je Tvoje vjerno i iskreno srce, još uvijek u jednakim otkucajima , kao onda kada sam odlazio. Onda kada si se drhteći privila uz mene, onda kada sam Te ostavio na peronu stisnutu u svijetli baloner. A onda te je sakrio oblak pare. Ta slika mi je davala snage za život i rad. I sada , mila moja, osjećam Te pored sebe onako kako podrhtavaš, kao onda kada smo se rastajali.
Magdalena moja , beskrajno te volim. Moje srce jednako samo Tebi pripada, i nemoj nikad u životu posumnjati u našu ljubav. Molim Te !
Najdraža! Do našeg susreta živjeti ću za taj naš susret i život kojega ćemo zajedno nastaviti. Ljubav prema Tebi me je hrabrila i podržavala ovdje u tuđini. Grlim Te u mislima, sretan da ćemo se uskoro vidjeti.
Ljubim Te iskreno. Zauvijek samo Tvoj
Mirko
Dugo je drhteći sjedila, dok su joj suze klizile niz lice.
Prošlo je još vremena, a pismo od Mirka nije stizalo, a onda je došao telegram od njegovih roditelja. Crne slutnje zamaglile su njene plave oči. Bio je skoro kraj listopada. I onako se je spremala za Sve svete kući. Otvorila je telegram.
Draga Magdalena !
Javljamo tužnu vijest , da je naš Mirko preminuo u Švedskoj,u 27 godini života Pokop našeg dragog sina, biti će 31. Listopada 2014 u 13 sati, na mjesnom groblju.
Neutješni roditelji
Odjednom je osjetila veliku prazninu, kao da pada u ponor bez dna. Sve ove godine, svi njeni osjećaji i beskrajna ljubav, sve njene nade, tekle su niz njene obraze bespovratno.
@Ljerka Varga
