PRIČA O KNJIZI

 

 

 U nekoj dalekoj pokrajini, živjela je u kućici pokraj puta za tamnu šumu, starica, koja

 je znala puno priča. Kad je bila mlađa išla je od sela do sela , okupljala oko sebe djecu

 i satima im pričala priče, koje je sakupljala iz ovakvih susreta. Po zanimanju djece spoznala je da ih priče zanimaju. Kad se vratila kući, zapisivala bi na grube papire

 ono što je čula i slagala ih redom kako je stvari zapisivala. Spremala ih je u koru hrasta koja ja bila toliko velika kao i papiri. Već je dugo vremena tako čuvala priče od zaborava.

 Prolazila su godišnja doba, slagale su se godine i starica je sve rjeđe mogla ići u sela pričati djeci priče. Jednoga dana, jedna razdragana grupa djece došla je starici u posjetu. Sjedila je na stolici pored klimavog stola,na kojemu je ležao otvoren nekakav čudan predmet,kojeg još nisu nikada vidjeli. Gledali su u predmet, kao u neko čudo, a strica im je ispričala priču o knjizi. Objasnila im je zašto su listovi na kojima su zapisane priče stavljene u koru hrasta, koja je već sada imala na nekim mjestima sjajnu površinu, dok se je ponegdje još vidjela osušena mahovina.-Ova je knjiga najvredniji predmet kojeg ste sada vidjeli,ona je jedina,i jedino su u njoj zapisane sve priče koje sam godinama pričala djeci .-rekla je djeci na rastanku, koja su joj obećala da će je posjetiti i sutra.

 Već se je smračilo. Najednom je knjiga oživjela,obasjana nekom čarobnom svjetlošću, a likovi koji su bili opisani na toj stranici odjednom su razdragano plesali. Osjetila je starica, da su svi ti njezini prijatelji izašli iz priča kako bi nju pozdravili, možda zadnji put. Tih večernji vjetar poigravao se listovima starog hrasta. Starica je uzela knjigu , položila ju je na stol u sobi i umorna legla na počinak. Sutradan kada su došla djeca u posjetu nisu pronašli staricu. Samo je u sobici trošne kućice na stolu ležala knjiga ukoričena u lijepo izrađenu koru hrasta, na čijoj je korici bio utisnut lik stare pripovjedačice, a ispod njenog lika kao zlatnim slovima pisalo je PRIČE IZ ŽIVOTA.

 Dugo je trajalo prepisivanje te jedine knjige, koju su djeca sada već odrasli ljudi, pospremili u stakelni ormar i čuvali tisućljećima kao najvredniji ostatak prošlosti. Onda su napravili puno , puno knjiga koje su djeca i odrasli mogli čitati i prepričavati. Stara knjiga ležala je u staklenom ormaru , a dolazila su joj se diviti djeca i odrasli. Noću kada bi prostorija utihnula i svi otišli, neka bi čudna svjetlost obasjala stakleni ormar i likovi bi izlazili na stranicu stare knjige radujući se i plešući.

 

(2013)LJERKA VARGA

           iz ZBIRKE

PRIČE IZ KOMPJUTERA