PRIČA O KNJIZI
U nekoj dalekoj pokrajini, živjela je u kućici
pokraj puta za tamnu šumu, starica, koja
je znala puno priča. Kad je bila mlađa išla je
od sela do sela , okupljala oko sebe djecu
i satima im pričala priče, koje je sakupljala
iz ovakvih susreta. Po zanimanju djece spoznala je da ih priče zanimaju. Kad se
vratila kući, zapisivala bi na grube papire
ono što je čula i slagala ih redom kako je
stvari zapisivala. Spremala ih je u koru hrasta koja ja bila toliko velika kao
i papiri. Već je dugo vremena tako čuvala priče od zaborava.
Prolazila su godišnja doba, slagale su se
godine i starica je sve rjeđe mogla ići u sela pričati djeci priče. Jednoga
dana, jedna razdragana grupa djece došla je starici u posjetu. Sjedila je na
stolici pored klimavog stola,na kojemu je ležao otvoren nekakav čudan
predmet,kojeg još nisu nikada vidjeli. Gledali su u predmet, kao u neko čudo, a
strica im je ispričala priču o knjizi. Objasnila im je zašto su listovi na
kojima su zapisane priče stavljene u koru hrasta, koja je već sada imala na
nekim mjestima sjajnu površinu, dok se je ponegdje još vidjela osušena
mahovina.-Ova je knjiga najvredniji predmet kojeg ste sada vidjeli,ona je
jedina,i jedino su u njoj zapisane sve priče koje sam godinama pričala djeci
.-rekla je djeci na rastanku, koja su joj obećala da će je posjetiti i sutra.
Već se je smračilo. Najednom je knjiga
oživjela,obasjana nekom čarobnom svjetlošću, a likovi koji su bili opisani na
toj stranici odjednom su razdragano plesali. Osjetila je starica, da su svi ti
njezini prijatelji izašli iz priča kako bi nju pozdravili, možda zadnji put.
Tih večernji vjetar poigravao se listovima starog hrasta. Starica je uzela
knjigu , položila ju je na stol u sobi i umorna legla na počinak. Sutradan kada
su došla djeca u posjetu nisu pronašli staricu. Samo je u sobici trošne kućice
na stolu ležala knjiga ukoričena u lijepo izrađenu koru hrasta, na čijoj je
korici bio utisnut lik stare pripovjedačice, a ispod njenog lika kao zlatnim
slovima pisalo je PRIČE IZ ŽIVOTA.
Dugo je trajalo prepisivanje te jedine knjige, koju su djeca sada već odrasli ljudi, pospremili u stakelni ormar i čuvali
tisućljećima kao najvredniji ostatak prošlosti. Onda su napravili puno , puno knjiga
koje su djeca i odrasli mogli čitati i prepričavati. Stara knjiga ležala je u
staklenom ormaru , a dolazila su joj se diviti djeca i odrasli. Noću kada bi
prostorija utihnula i svi otišli, neka bi čudna svjetlost obasjala stakleni
ormar i likovi bi izlazili na stranicu stare knjige radujući se i plešući.
(2013)LJERKA VARGA
iz ZBIRKE
PRIČE IZ KOMPJUTERA
