Zbirka poezije "STOPE U PRAŠINI" 1989 Zagreb, P R E D G O V O R

Šapat lahora u lišću osunčane breze--to je lirika
Ljerke Varga, kojom ona razbuđuje u čovjeku najtananija osjećanja što kroz svaku poru ćutila pune život prohodanim trenucima kroz oživljena sjećanja, koja i suze na oči stjerati znadu, pogotovo kad je ona sama govori obićno i bez patetike kojoj je apsolutno nesklona.Ljerka se veoma suptilno oglašava stihom i slikom, izoštrenog i probirljivog izraza, iskreno, toplo i iznad svega autentično. Svoja doživljavanja zapisuje trenutno i bez ikakvih strukovnih dotjerivanja, to su njene pjesme, što znaći da ne robuje formi. Bit i poriv joj je suština Istine bez ukrasnog omota; njenom gledanju stvari važna je selekcija boja u svakoj pojavi, pa nije ni čudo što se veoma uspješno potvrđuje i kao likovni umjetnik.Rječnik joj je popularno istančan. Ona dobro zna što će , ali i kako će: posvuda kupi ono najvrednije i to bez ostatka iznosi na sunce, pred sud srca, duše i oka svakog oko sebe tko njen svijet čini. Ne podliježe pomodnostima, preokupirana je činjenicom vječnosti, tražeći stvarne ljepote u svemu sudbinskom, gdje točno zna što vidi, misli i hoće, bez lutanja, praznih iluzija i izdaje, s tim što svaku realnost okiti i romantikom, pa i u najgrubljoj biti nalazi načina za nježno milovanje. Isključiva je, bez sivih boja i ikakve dileme, odveć hrabra da bi ustuknula pred surovom mećavom, ali nadasve svjesna da čovjek nije samo zrno svijeta.
---VLADO FERINA---

PREDGOVOR
Zbirka poezije "STOPE U PRAŠINI" 1989

--------------------------------------------------------------------------

subota, 23. studenoga 2013.





NA UZGLAVLJU ŽIVOT
 

Na uzglavlju je noć ostavila snove

Povukla se tiho u odaje svoje

A dan se prosuo preko sive boje

Neba obješenog iznad novih sati

 

Kazaljke se kreču naprijed polako

Mjere kažu vrijeme što dođe i prođe

U procijep sati zaluta tek vjetar

Lutalica vječna od sata do sata

 

Život se okreče kao točak kola

Korakom polako stazom u daljinu

Od ushita sreće do krika bola

Vrti se stalno u dnevnom sivilu

 

Kao staklo kad  nas od ulice dijeli

U prozorima što pročelja krase

Ostajemo sami krhki i nemoćni

Da se iz žrvnja tog života spase

 

Sunce kad se zrakom i na tren pojavi

Lakše je krenut u dan pun boja

Brže se roje odluke i misli u glavi

Teško im je ponekad zapamtiti broja

 

Na uzglavlju jutra dan se protego

Uhvatio zraku blijedu što se budi

Sve ono što ostaje za nama

Donose snovi još kad zora rudi

 

(2013)Ljerka Varga

 

 

 


Objavio/la u Nema komentara:
Pretplati se na: Postovi (Atom)